Vještačka inteligencija je povod što ovo čitaš, ali ne i sredstvo sa kojim je napisano

Nakon što je ova alatka dobrim dijelom postala dio moje svakodnevnice, od kreativnosti napravila rutinu, a meni oduzela količinu satisfakcije koja je potrebna jednom lavu za željenu dozu dopamina na dnevnom nivou, shvatila sam da pisanje mora postati moja obaveza.

Obaveza prema sebi da njegujem ono što mi je po prirodi dato, ali i prema svom mozgu, kojem će ovo biti trening u kojem uživa.

Gotovo sedam godina radim u marketingu, od toga više od tri pod imenom raush.ba, forsirajući svoje prezime kao brend jer bolji naziv za firmu nisam uspjela da smislim. Nemalo puta sam izgovorila da jako dobro djelujem u toj oblasti, osim kad je u pitanju predstavljanje sopstvenog rada. Potvrdiću to i ovdje jer, pobogu, nisam došla da se hvalim, već da bilješke iz mog telefona dobiju format dostojan osobe koja sebe smatra individualcem.

One sadrže ranjivosti, neuobičajene vodiče i zapažanja sa putovanja, anegdote i greške iz kojih sam učila, mišljenja za koja me niko nije pitao i mišljenja za koja mi treba da pročitam bar još jedno „i jaa”, samo da sebi olakšam.

Do prije par godina dijeljenje takvog sadržaja bilo bi mi u rangu ogoljavnaja pred masom. Srećom, bliže se tridesete, pa sam sve hrabrija u prihvatanju sebe.

Od najranijeg uzrasta voljela sam da pričam priče, pa odlučih da me ovaj javni oblik dnevnika navede da ih konačno zapisujem u kontinuitetu.

Odatle blog u 2026. godini, koji nastaje potpuno organski, bez pomoći vještačke inteligencije, bez niše i bez plana. Samo sa ciljem njegovanja sivih moždanih ćelija i virtuelnog druženja koje ne prati pravila nijednog algoritma.

Ako ni ti ne želiš vlastitu sposobnost razmišljanja svesti na sadržaj koji traje sedam sekundi – ostavi mi email. 

Možda te moje priče podsjete na najveća radovanja iz djetinjstva. Možda zbog njih poželiš da na nekoliko dana promijeniš grad ili da promijeniš posao i cijeli život.

Ne pitaj me kako znam, možda ću i to jednom ispričati.

Dragana Rauš