Najzahtijevniji klijent kojeg sam ikada imala

6 godina radim u marketingu. Isti broj puta sam pokušala snimiti video o svom radu. Bezuspješno. 

Ni sama ne znam koliko je viralnih videa i objava izašlo iz naše radionice, ali kada je došao trenutak da jedan takav napravim za sebe, nisam znala kako.

---

Dobra strana je da prodajne vještine nisu zaostale, čim sam sama sebi uspjela prodati ideju da mi tako nešto uopšte treba. 

Klijenata je bilo dovoljno, posao je funkcionisao. Objektivna potreba nije postojala, samo ničim izazvano uvjerenje „da to tako treba“.

Jer, pobogu, kako da ja, koja redovno stojim iza kamere, pomažem drugima da se oslobode, pronađu svoj narativ i pokažu šta znaju, nemam baš nijedan video koji to predstavlja.

---

Moja reputacija internet znalca sabotirala mi je kreativnost, pa sam pomislila da tamo neki ljudi sigurno očekuju spektakl od mene.

Ti ljudi sam najviše bila ja.

Radeći sa klijentima iz najrazličitijih branši, uvjerila sam se da, bez obzira na to koliko se neko potrudio oko prvog utiska, ono najbolje dolazi s vremenom. Testiranjem različitih načina obraćanja, dok se usput definiše sopstveni stil.

Ali dugogodišnja prisutnost na mrežama i već spomenuto iskustvo nisu mi dozvoljavali da eksperimentišem.

Prvi je morao biti perfektan.

Pisala sam i brisala. 
Potrošila sate i dane na pokušaje snimanja.

Da bih na kraju odustala. 

Ipak, što bi Instagram mislioci rekli: nikad poraz, samo lekcija.

Shvatila sam da to tako ne treba i da trenutni trend ne mora nužno biti i moj izbor.

Možda je problem u tome što smo ono što trenutno funkcioniše počeli doživljavati kao ono što se mora.

Pismeno izražavanje oduvijek mi je prijalo kao način da zaustavim i ovjekovječim misli koje inače dolaze maratonski brzo.

Kada sam utiske sa posljednjeg putovanja odlučila podijeliti u, za Instagram, predugoj formi, dobila sam i komentar:

„Lijepo je, ali malo teško.“

I možda jeste.

Ali i takva objava pronašla je svoj put do onih kojima ta „težina“ prija.

Trenutno ju je vidjelo više od 20.000 ljudi, uz 400+ čuvanja, što je , s obzirom na pristup, za statistiku jednog malog profila kao što je moj prilično dobar rezultat. Ali mnogo važnije od toga su ljudi sa kojima me povezala i poruke kao što su:

Zato sve više mislim da nije toliko važno pratiti ono što trenutno najbolje prolazi, koliko pronaći ono što najbolje prenosi ono što želimo reći.

Cilj sadržaja ne mora uvijek biti da što više ljudi nešto brzo razumije. Ponekad je sasvim okej da manji broj ljudi nešto stvarno osjeti. 

Tvoje je da biraš po čemu želiš da te prepoznaju.

Slično je sa knjigama i filmovima. Ne sjećamo se svih, čak i ako su nas silno zabavili u datom trenutku. Sjećamo se onih koji su nas naveli da o nečemu razmišljamo drugačije.

I ne mislim da težina automatski znači kvalitet. Samo više ne vjerujem da je lakoća konzumiranja jedino mjerilo dobrog sadržaja.

I sama volim top 5 preporuka, lagane vodiče, smiješna videa i svu slobodu interneta zbog koje se kreativnost danas cijeni više nego ikad.

Ali ako već imam luksuz da ne moram po svaku cijenu juriti brojke, onda radije biram formu koja prije algoritma prati moje vrijednosti. 

Jer kao što nisam mogla da svedem ljepotu Kopenhagena na pet kratkih preporuka, tako ni svoju ličnost nisam mogla ugurati u format od tridesetak sekundi samo da bih bila lakša za konzumiranje.